POVIJEST ŽUPE SRCA ISUSOVA
Više od osamdeset godina postojanja jedne župne zajednice u kojoj se kršćanski puk uvodi u redoviti izražaj liturgijskog života i slavlja u kojima se neprestano govori o spasonosnoj Kristovoj nauci te zajednica koja obiluje bratskim djelima koja se pretaču u ljubav Gospodnju; dokaz je jamstva i trajnosti koji u sebi skrivaju bogatu povijest nesebičnog zauzimanja za ostvarivanjem vjerskog života u okvirima određenog prostora – župe.
U razdoblju od 1913. godine područje grada Zadra (Puntamika, Brodarica, Voštarnica) bilježi porast broja stanovnika koji su u većini bili katolici. Porastu su pogodovali razvoj industrije i brodogradnje. 1929. godine sagrađen je most koji povezuje poluotok i sadašnju Branimirovu obalu. Voštarnica je u to vrijeme imala svoju školu, poštu, policijsku stanicu, vojne baze te tako predstavljala dio grada u kojem je život strujao na svim područjima. Budući da je rastao broj stanovnika, povećavao se i broj vjernika na tom području te se iz tih razloga stvorila potreba za boljom i kvalitetnijom pastoralnom brigom.
Područje Voštarnice je u to vrijeme bilo podijeljeno između župa sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu i sv. Stošije. Različiti arhivski spisi iz toga razdoblja koje su tadašnji vjernici s područja Voštarnice upućivali svojim nadbiskupima s ciljem poboljšanja vjerskog života na tom području upućuju na želju vjernika s područja Voštarnice za osnivanjem vlastite župe. To je razdoblje konkretnijeg angažiranja vjernika toga područja. U svemu tome, velik je doprinos ostavio Talijan i nadbiskup Munzani koji je, prema arhivskoj građi, pokazao spremnost u pomaganju vjernicima da svoju želju konkretiziraju. Ubrzo se takvoj zamisli suprotstavila talijanska vlast, ali bez obzira na silne zapreke, nadbiskup Munzani redovito šalje dopise istoj vlasti od kojih zahtijeva dopuštenje za izgradnju nove crkve na području Voštarnice.
Godine 1933. otvorena je kapela Srca Isusova u iznajmljenom dijelu kuće obitelji Dobrović. Kapelu je otvorio nadbiskup Munzani radi olakšanja vjernicima toga područja. Nadbiskup je prepoznao potrebu za osnivanjem župe jer su sve do osnivanja nove župe na Voštarnici vjernici odlazili u župu sv. Stošije na primanje sakramenata. Velika udaljenost za starije stanovništvo, bolesnici te djeca, postali su još jedan u nizu argumenata za osnivanjem nove župe. Konačno, 12. prosinca 1933. nadbiskup Munzani osniva župu Srca Isusova. Godinu dana poslije, 1934. sestre benediktinke iz samostana sv. Marije kupuju spomenutu kuću koja će po završetku Drugog svjetskog rata postati njihovo vlasništvo. Župa je s radom započela od 1. siječnja 1934. i bez prekida djeluje i dan danas. Prvi je župnik bio don Francesco Volpe kao pomoćnik župe sv. Stošije. Od 9. veljače 1951. vodstvo župe preuzimaju franjevci iz samostana sv. Frane na poticaj tadašnjeg nadbiskupa Mate Garkovića. Kongregacija za Kler od 12. prosinca 1964. službenim ugovorom na trajnu brigu Župu povjerava u ruke franjevcima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru. Uz ubrzan rast župe i vjernika, stvarala se potreba i za podjelom Župe, a do podjele će doći 5. kolovoza 1968. kada će tadašnji nadbiskup Marijan Oblak dekretom podijeliti Župu na tri nova teritorijalna dijela: tako nastaje župa Bezgrešnog začeća BDM, zatim župa Uznesenja BDM te župa sv. Josipa Radnika. Godine 1970. kuća koja je bila u vlasništvu sestara benediktinki prodana je zadarskim franjevcima koji će kroz čitavo to vrijeme upravljati vjerskim životom na Voštarnici.
Drugo smanjenje granica Župe dogodilo se 20. prosinca 1976. zbog olakšanja vjerskog života na području Župe. Prvi poslijeratni župnik bio je fra Robert Škunca. Ubrzo su se pastoralnom životu i radu Župe pridružile i sestre milosrdnice (sv. Vinka Paulskog) koje djeluju i danas na Župi ostavljajući traga svojim djelovanjem i radosnim služenjem.
IZGRADNJA CRKVE I DENACIONALIZACIJA PROSTORA
Nacrt za izgradnju nove crkve na području Voštarnice pokrenuo je nadbiskup Munzan i tadašnji župnik don Francesco Volpe. Projekti su započeli 1927. godine. Radovi su ubrzo bili obustavljeni zbog ratnih neprilika. Poslije rata polovica je zgrade bila nacionalizirana i to lijevo krilo koje je okrenuto prema obali. Tada su dvije obitelji živjele u tom nacionaliziranom dijelu zgrade. Popravci na crkvi i u župnom uredu započeli su 5. travnja 1950. U to je vrijeme postojala samo mala kapelica u prizemlju. Kako bi se prostor proširio, trebalo je neke dijelove srušiti. Pod prvog kata je prvi bio srušen. Oltar je postavljen uz zid kapele. Izgradio se kor te sa strane mala sakristija. Tako se dobilo na prostoru. Kako je rastao broj župljana, tako se tražila veća prostornost za okupljanje vjernika. U tome je uvelike doprinio fra Eugen Zaninović.
U kontekstu nacionaliziranog dijela zgrade i postupka za vraćanjem imovine Crkvi te iseljavanja obitelji te postizanje građevinske dozvole najviše su doprinijeli nadbiskup Marijan Oblak i tadašnji provincijal fra Ivan Peran. Politika toga vremena nije bila naklonjena tim zahtjevima, ali upornost ove dvojice pastira izvojevala je prostor u korist vjernika. 26. ožujka 1980. zgrada je napokon denacionalizirana. Ubrzo je postignuta i građevinska dozvola za adaptaciju i rekonstrukciju crkve i to 10. travnja 1981. godine. Stanari koji su živjeli u zgradi, po dogovoru, 6. lipnja 1983. napustili su prostor i iselili se. Prostor je napokon bio posve slobodan za konkretne zahvate te u svibnju 1983. započinju konkretni radovi. Konačno, radovi su završili 7. ožujka 1984. te je postignuta dozvola za nesmetan rad u Župi. Crkva je svečano posvećena 11. ožujka 1984. dolaskom nadbiskupa Marijana Oblaka.
Svaka povijest nosi svoje uspone i padove, tako je stvaranje i ove Župe rezultat žara vjere, zauzetosti pastira te konkretnog zauzimanja za dobrobit vjernika koji i danas žive svoje zajedništvo pod zaštitom Presvetog Srca Isusova.
Teritorij
